 |
| Beograd, Labudovo Brdo (Rakovica, 2013) Fotodokumentacija ZAVETINA |
»IZGUBLJENO ZLATO MOZE SE NACI;
IZGUBLJENO VRIJEME NIKADA«.
Kineska poslovica
==================================================
*
PROBLEMATIKA DUHOVNOG ODGOJA U KONTEKSTU MIŠLJENJA PLANETARNOG POLILOGA
(Predavanje održano 22.ožujka 1996. u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci u sklopu Međunarodnog znanstvenog savjetovanja EFSOH-a «Demokratska promjena u hrvatskom školstvu»)
Mnogovrsni, vrlo kompleksni procesi suvremene duhovnosti situiraju se sve više u dimenzije planetarnog.
Mišljenje planetarnog poliloga nastoji artikulirati ono suštinsko raznovrsnih procesa duhovne planetarizacije, na tragu jedne peneralne duhovnosti i filozofije, susretanja i komplementiranja razlièitih svjetonazora, duhovnih tradicija, kultura, religija i filozofija. U našem je promišljanju prije svega pitanje zapadnjačke recepcije nekršćanskih duhovnih tradicija u duhovnoj konstalaciji «New age-a», pitanje ekumenizacije i nove evangelizacije kao i odnosa izvornih neeuropskih duhovnih tradicija prema izazovima modernog, tehnoidnog bivstvovanja in toto. Otvorenost i težina tih pitanja nalazi se na frontu planetarnog novuma u konstalaciji svih duhovnih silnica koje tradiraju zajedništvo kroz razlike i formativna su snaga duhovnog čovječanstva kao krune planetarnog zajedništva.
U kriznosti postojećih sustava odgoja i problema duhovnog odgoja. Taj problem implicite prisutan u totalitetu zapadnjačke pedagoške teorije i prakse, danas postaje nešto najprimarnije.
Duhovni je odgoj temeljni problem i telos cjelokupnosti pedagoške dimenzije, izražen kao univerzalna skrb o duhovnom biæu mladog čovjeka i čovjeka uopće, rastu njegove duhovnosti.
To nije pitanje nekakvog duhovnog ili intelektualnog «elitizma» već budućnosti èovjeka kao čovjeka, hoće li on sebe razvijati i potvrđivati kao homo spritualis ili homo barbaricus.
To nije samo pitanje, već ono koje zadire u srž čovjekove humanizacije. Čovjek jest uistinu čovjek samo kao duhovno biće, koje kreira sebe i svoj svijet po Zakonu duhovnosti, dakle onog višeg, po mjeri spiritualne suštine kozmičkog bivstvovanja. To više nije samo pitanje ovakve ili onakve «škole», ove ili one «Alternative» etc., već pitanje otvaranja škole kao škole duhovnoj dimenziji čovjeka i duhovnim tekovinama prisutnim u svim duhovni tradicijama. Duhovne su vrednote planetarno prezentne i manifestne. Suvremeni čovjek mora duhovno sazrijevati kroz njih. Sustavi odgoja i obrazovanja mu moraju omogućiti participiranje s duhovnim vrelima, ne kroz mentalno arhaiziranje već utopijski bogato doživljena in vivo onog najboljeg što dolazi iz njedara duhovnih vrednota kroz duhovni senzibilitet iskrenog i predanog baštinjenja.
Mladom čovjeku danas prijete različiti modusi duhovne barbarizacije. Oni dolaze iz dimenzije nižeg, materijaliziranog života ali i iz apsolutiziranja undimenzionalnosti nekog svjetonazora ili kulture, religije i filozofije. Mladom čovjeku treba pomoći i u situaciji gubljenja sebe u duhovnoj i egzistencijalnoj labirintalnosti, gušenja njegove duhovnosti kroz različite duhovne toksinacije koje su u sprezi s materijalnim kontaminacijama. Pitanje je to ekologije duha, pitanja zdravog duhovnog rasta. Mladi se čovjek ne može više osjećati i doživljavati samo kao pripadnik jedne religije, kulture, nacije etc. On mora duhovno egzistirati kao planetarno biće, u kosmopolitizmu duhovne otvorenosti, kao univerzalno i slobodno biće. O tome govore i mnogi Duhovni Učitelji našeg vremena u promišljanju duhovne naravi čovjeka a posebito mladog čovjeka, npr. Jiddu Krishnaumurti ili Robert Steiner.
Koncipiranje duhovne škole budućnosti tek predstoji. Ta škola treba izrasti u borbi protiv duhovne barbarizacije. Više nije samo pitanje teorijske naravi ili «izbora» među različitim pedagoškim opcijama. Radi se o pitanju ŽIVOTA. Sama duhovna evolucija čovjeka i čovječanstva nije nikakav «garant» da u tome moramo uspjeti, još manje da to prepustimo slučajnostima ili djelomičnim rješenjima. Kao duhovno biće čovjek je moćno biće koje treba služiti višoj svrsi a to je divinizacija i Božanski život na Zemlji. To je najviši cilj svih religija, najviša svrha umjetničkog bivstvovanja pa i odgajanja kao religije i umjetnosti u jednome. .....................................
________
Izvor: videti više : Jadran Zalokar : Filozofski eseji
Нема коментара:
Постави коментар